Ako ne znaš što će biti

Drugi je ponedjeljak ožujka, svijet je u plamenu, američki predsjednik potpisuje zakon kojim se saveznicima omogućuje kupnja vojne opreme s odgodom plaćanja do završetka rata, Iran očekuje kopnenu invaziju, saveznički ratni brodovi već nadiru prema Perzijskom zaljevu, Turska se priprema za ulazak u rat, dok se Europa, po običaju, bavi sama sobom.

"Novi poredak, koji želimo uvesti, nema ničeg zajedničkog sa starim hegemonističkim idejama, mi nikoga ne ugrožavamo, i želimo samo da se u Europi ostvari plodna ekonomska suradnja koja će garantirati opće blagostanje, zajednica slobodnih naroda međusobno ujedinjenih jednim vrhovnim idealom", izjavio je tako njemački ministar informiranja za talijanski Corriere della Sera. "Rat će sasvim sigurno biti završen do kraja godine, i Njemačka nestrpljivo čeka dolazak proljeća", zaključio je na kraju intervjua ministar Joseph Goebbels.

Da, zaboravio sam vam reći: drugi je zapravo ponedjeljak ožujka 1941. godine.

Uzbudljive vijesti iz svijeta tog ponedjeljka prije točno osamdeset pet godina poglavnik Ante Pavelić čita zavaljen u naslonjaču u jednoj vili kraj Viale Michelangiolo u Firenci. On i žena Mara tu žive mirnim građanskim životom, njihov sin Velimir pohađa salezijanski internat u Fiesole, kćeri Višnja i Mirjana prestižni ženski Poggio Imperiale, ali vođa ustaške emigracije nije zadovoljan: upravo se vratio iz Rima, gdje mu je ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano stavio do znanja se od njega, s obzirom na događanja u Jugoslaviji, očekuje da miruje i ne čini pizdarije. Pavelić se stoga dosađuje i, što će, u jednoj knjižari u Via Cerretani nabavlja tursku gramatiku i uči turski.

- Turski?! - zbunio se Eugen Dido Kvaternik.

- A što da radim? Duce mi ne dopušta nikakvu akciju, regent Pavle putuje na sastanak s Hitlerom, vlada u Beogradu potpisat će Trojni pakt i ništa od naše Nezavisne Države Hrvatske! - raširio je ruke Poglavnik. - A što ima u Domovini?

- Maček je upravo otputovao u Beograd na konferenciju s Cvetkovićem, Poglavniče. Očekuje se...

- Jebe me se za tog šupka - presjekao ga je ovaj. - Kako je jučer završio derbi u Splitu, kako su igrali naši?

- Nemam ni tu dobrih vijesti, Poglavniče - uzdahnuo je Dido. - Hajduk je pobijedio Concordiju 5-2 i sad je prvi na tablici, a Građanski i Concordia pali su na drugo i treće mjesto!

- U pičku materinu! Ima li ikakvih dobrih vijesti?

- Zapravo ima - pokazao mu je Kvaternik novi Jutarnji list. - Prema anketi Instituta za društvena istraživanja, broj Hrvata koji bi pozdravili NDH porastao je na sedamnaest posto, a među mladima na čak dvadeset dva posto!

- Sereš? - spustio je naočale Poglavnik.

- O, da - nasmijao se Dido. - U Zagrebu, doduše, samo deset posto, ali u Dalmaciji cijelih dvadeset sedam! Ali pazite ovo: čak petnaest posto hrvatskih ljevičara podržava vaš dolazak!

- Ljevičara?! - skočio je ovaj. - Sad me stvarno jebeš?

Dido ga Kvaternik, međutim, stvarno ne jebe: tako bi, naime, izgledao drugi ponedjeljak ožujka, samo da se umjesto 1941. udesio danas, osamdeset pet godina kasnije, kad je u anketi Instituta za društvena istraživanja na jednostavno pitanje, "na čiju biste stranu stali u Drugom svjetskom ratu: antifašističkog partizanskog pokreta ili postrojbi NDH?", čak sedamnaest posto Hrvata odgovorilo da bi stalo uz ustaške postrojbe - skoro svaki četvrti mlađi od dvadeset četiri godine! - uključujući i petnaest posto glasača SDP-a, i čak dvadeset sedam posto Dalmatinaca!

Prvi put otkako se provode takva istraživanja, više Dalmatinaca stalo bi na stranu nacističke NDH, nego na stranu antifašističkog pokreta! Strah me stoga bilo i pitati za postotak Dalmatinaca mlađih od dvadeset četiri, onih dakle na kojima svijet nestaje. Da, ostaje, pardon.

Čini se tako da su se Paveliću konačno složile karte: Hajduk, doduše, u jučerašnjem derbiju nije ponovio rezultat iz 1941., kad je nakon pet mjeseci svrgnuo Zagrepčane s čela tablice, ali jebeš Hajduk, svijet gori, Europa se preslaguje, a Dalmatinci jedva čekaju Poglavnika. Ono što ni oni u svojim glavama, ni on u svojoj vili u Firenci u ovom trenutku, drugog ponedjeljka u ožujku, još ne znaju, znamo mi: za dva tjedna u Beogradu će nakon državnog udara pasti Vlada i sporazum s Trojnim paktom, Hitler će bombardirati Beograd i točno za mjesec dana general Slavko Kvaternik proglasit će NDH.

Posebnim proglasom Kvaternik će se tog povijesnog 10. travnja obratiti i "junačkim Dalmatincima": "Uskrsla je Hrvatska Država koja je osnovana pred tisuću godina na obalama vječno hrvatskog mora! Dalmacijo, plemenita zemljo, ustaj i ti na obranu svoje Hrvatske Države! Složno se svrstajte pod ustašku zastavu slobode i Nezavisne Države Hrvatske! Živio ustaški Poglavnik dr. Ante Pavelić! Živio saveznički njemački narod i njegov vođa Adolf Hitler! Živjela dalmatinska Hrvatska, čuvar hrvatskog mora!"

Ovaj put, međutim, neće biti kao 1941. Neće, doduše, ni Hajduk u međuvremenu usred Zagreba s 3-2 pobijediti Građanski, uzeti naslov prvaka i otići u partizane, ali, rekoh, jebeš Hajduk: ostvarit će se san "junačkih Dalmatinaca", više od četvrtine njih ovoga će puta umjesto partizanima oduševljeno pristupiti ustašama, klicat će prkosni Split kad Poglavnikov povjerenik Ante Luetić preuzme vlast i 14. travnja proglasi izvanredno stanje. Već sutradan, da skratim, Solinskom će cestom u grad ući vojnici Motoriziranog korpusa talijanske Druge armije, za njima i osam stotina fašističkih službenika iz Italije, i Split će postati - Spalato.

Niti pet dana, eto, neće u Dalmaciji trajati tisućljetna "Hrvatska Država na obalama vječno hrvatskog mora", ali jebeš i to: na oduševljenje "junačkih Dalmatinaca" dizanje desnice u fašistički pozdrav ne samo da više neće biti zabranjeno, nego će odlukom novih talijanskih vlasti biti obavezno! A već za mjesec dana Pavelić će potpisati i Rimske ugovore, Split, Šibenik i Zadar sa zaleđem i otocima pripast će Italiji, "junački Dalmatinci" u školama će učiti talijanski, bit će zabranjena hrvatska imena ulica, hrvatske novine i sva hrvatska kulturna i sportska društva: Hajduk će tako promijeniti ime u Associazione Calcio Spalato, ali će zato igrati u prvoj talijanskoj ligi, a popularni pjevač Marco Percovic Beretta pjevat će "Se non sai cosa è successo".

Cosa è successo? "Ako ne znaš, milo moje, upitaj heroje": Torcida će biti hapšena i odvođena na prisilni rad zbog pjevanja hrvatskih pjesama i zabranjenog starog hrvatskog pozdrava "Za dom spremni!", ili provociranja Đujićevih četnika na Rivi, na pripremnoj međunarodnoj prijateljskoj utakmici protiv zagrebačkog Građanskog AC Spalato će na rasprodanoj "Bellezza del Paludi" - po novome Campo Sportivo Bruno Mussolini - izgubiti 1-5, na otvaranju prvenstva protiv Rome uz tri penala za goste stradat će s 0-6, do kraja sezone ispast će u drugu talijansku ligu, ali jebeš sve to, rezultat je trend, a ideali su vječni, "uskrsla je Hrvatska Država na obalama vječno hrvatskog mora"!

Što će dalje biti? "Ako ne znaš što će biti", sada znamo i to.

Za dvije godine Italija će kapitulirati, u grad će dočekani cvijećem i fritulama ući Nijemci, još dvije godine kasnije kapitulirat će i oni, i NDH će se veličanstveno raspasti. Kako znam? Ne pitajte, znam. Bez značajnijeg antifašističkog otpora, s petnaest posto dojučerašnjih komunista u ustašama, saveznici i Sovjetski Savez pregazit će i okupirati cijelu nekadašnju Jugoslaviju, a zarobljena Pavelićeva vojska predat će se Crvenoj armiji i završiti negdje u permafrostu Sibira.

Nakon čega će preostali Hrvati i "junački Dalmatinci" bez daha pratiti mirovnu konferenciju na kojoj će se odlučivati o njihovoj sudbini: hoće li uz podršku Britanije biti restaurirana Karađorđevićeva Kraljevina ili će, uz razumne ustupke saveznicima i Italiji, kontrolu nad njom preko marionetskog beogradskog režima dobiti Staljin: hoće li se dakle predratni Hajduk sada zvati Kraljevsko sportsko društvo Dušan Silni ili fudbalski klub Bela zvezda. U svakom historijskom slučaju, ona, kako se zove - da, "uskrsla Hrvatska Država osnovana pred tisuću godina" - nestat će iz svjetske povijesti kao da je u svih tih tisuću godina tamo nikad nije ni bilo.

- Shvatite, mi tu ne možemo ništa - odgovorit će Winston Churchill očajnicima iz delegacije hrvatskih domoljuba. - Da ste barem imali neki pokret otpora, nekakav, bilo kakav, makar kao Francuzi, pa da imamo s kim... ovako, ne znam što bih vam rekao. Vi ste, gospodo, izgubili rat.

- Ali tko je mogao znati? - kroz suze će jedan, neki Andrej Plenković. - Kako smo mogli znati da će ovako završiti?

- Eh, kako. Kad bi barem povijest tako funkcionirala - otpuhnut će ovaj dim iz cigare. - Povijest je zajebana, gospodo.

- I što sad da radimo?

- Nemam pojma. Učite srpski.